Ponekad nas život vodi stazama koje drugi ne vide ili ne žele da razumiju. Na tim putevima, dok tražimo smisao i sreću, često se suočimo sa nerazumijevanjem, osudom i nepravdom, naročito kada naši izbori ne odgovaraju očekivanjima okoline. Tako se desilo i meni – čovjeku koji je izabrao ljubav iz srca, a ne po pravilima društva. Oženio sam ženu koja je gluhonijema, osobu s kojom sam pronašao istinsku povezanost, a taj izbor me, umjesto podrške, doveo do izolacije.
Od onih koji bi trebali biti oslonac – porodice i prijatelja – dobio sam hladnoću, kritike i podsmehe. Umjesto da vide koliko sam istinski sretan uz nju, fokusirali su se na ono što ona “nema”. Njena tišina njima je postala razlog za šapat iza leđa, za sramotne komentare, za ograđivanje i distancu. Njihove riječi i pogledi učinili su da se svakodnevno borim između ljubavi koju osjećam i pritiska koji dolazi spolja.
Moja supruga osjeća sve to, iako ne čuje riječi koje im izgovaraju. Njena empatija i intuicija su nevjerovatne. Jedan njen pogled, jedna suza u uglu oka, dovoljan je da me slomi. U tim trenucima osjećam nemoć i bol, ne zato što sam slab, već zato što me pogađa nepravda prema njoj – prema ženi koja nikome ništa nije skrivila, osim što me voli.
Ona nije samo moja partnerka. Ona nosi naše dijete. Ona je temelj mog života, moj mir i moje utočište. Bez obzira na ono što drugi vide kao nedostatak, u njoj vidim hrabrost, dostojanstvo i snagu koja prevazilazi mnoge koji je osuđuju.
- Njena ljubav je čista, bez očekivanja.
- Njena prisutnost donosi smirenje i podršku.
- Njena šutnja govori više od hiljadu riječi.
Ipak, od društva ne dobijamo ono osnovno – poštovanje i razumijevanje. Ljudi koji bi trebali biti naši najbliži ponašaju se kao da sam napravio grešku života. Gledaju je kao “drugu”, kao nekoga ko ne pripada. Nisu joj dali šansu da im pokaže koliko je divna, topla i puna života. Nisu je ni pokušali upoznati – jednostavno su je odbacili zbog njenog nedostatka glasa.
Vrijeme prolazi, ali umjesto prihvatanja, rastu barijere. Svaki pokušaj da ih približim njoj završava novim bolom, novim razočaranjem. U njihovim očima ona je samo “hendikep”, a ne osoba. To me boli više nego išta drugo – jer znam koliko bi je zavoljeli kada bi je samo pustili blizu.
Zbog toga sam donio odluku. Ako se ovako nastavi, ako nastave da je vrijeđaju i omalovažavaju, prekiniću kontakt sa svima koji nanose bol njoj – pa makar to bila i moja porodica. Jer porodica ne bi smjela da bude izvor suzdržanosti, kritike i bola. Ona bi trebala da bude utočište, a ne bojno polje. Ako moram birati između njih i nje, biram nju – bez razmišljanja.
- Ona je uz mene kada svi drugi okrenu leđa.
- Ona zna da me smiri, čak i bez riječi.
- U njenoj tišini nalazim više podrške nego u hiljadu izgovorenih riječi.
Neću gledati kako žena mog života pati. Neću dozvoliti da majka mog djeteta bude meta nečije zlobe. Ako je naša sreća moguća samo u tišini i daleko od svijeta koji ne razumije, prihvatiću to. Jer sve dok smo zajedno, sve dok postoji ta tiha, duboka ljubav među nama, imamo sve što nam je potrebno.
Ljubav ne mora da viče. Ponekad je tišina najglasniji dokaz koliko neko znači. Naša ljubav je izgrađena na pogledima, dodirima i osjećanju, ne na riječima. Što nas više pokušavaju razdvojiti, to smo čvršći. I dokle god je pogledam i vidim u njenim očima poruku “volim te”, znam da sam na pravom putu.
Istinska ljubav ne poznaje granice. Ne gleda nedostatke, ne broji riječi, ne mjeri po tuđim kriterijumima. Ona jednostavno postoji. I moja ljubav prema njoj neće nestati. Nikada.
