Brat i ja smo odrasli kao dva lista na istoj grani, uvijek povezani, ali i u tihoj sjeni jedan drugog. On je bio godinu dana stariji, ali meni se činilo da je čitav svijet ispred mene – u igri, u školi, u životu. Njegov osmijeh bio je zarazan, a odlučnost nešto što sam oduvijek potajno želio imati. Ja sam bio onaj mlađi koji prati, uči, gleda kako da uhvati njegov korak.
A onda je došao rat, i sve ono što nas je činilo djecom nestalo je preko noći. Iz dvorišta ispunjenog lopticama i dječjim smijehom prešli smo u svijet gdje su se zidovi tresli od dalekih detonacija, a roditeljske oči bile stalno crvene od brige.
On je bio među prvima koji su otišli. Nije se libio, nije pokazivao strah – barem ne pred nama. I još uvijek jasno čujem njegov glas dok mi je posljednji put govorio:
“Ako se ne vratim, čuvaj mamu.”
I… nije se vratio.
Godinama kasnije nosio sam njegovu sliku u novčaniku. Bila mi je poput amajlije – krhka, izblijedjela od vremena, ali jedini komadić njega koji mi je ostao. Nismo pronašli ni tijelo ni grob. Samo jedno hladno, službeno:
“Nestao u akciji.”
U početku sam se nadao – da je možda zarobljen, da će se jednog dana pojaviti na vratima kao u filmovima. Ali godine su prolazile, a nada je postajala tiša, gotovo nečujna.
Svaka nova godina bez njega bila je rana koja nije željela da zaraste.
- Majka ga nikada nije preboljela. Njeni dani postali su niz praznih pogleda kroz prozor i tihih jecaja za koje je mislila da ih niko ne čuje.
- Ja… ja sam naučio da ćutim. Naučio sam da nosim tu tišinu u sebi i sabijem je duboko, da ne peče toliko.
Prošle jeseni, moj sin je naišao na nešto što je promijenilo sve. Vratio se kući noseći staru kutiju, pronađenu na tavanu kod moje pokojne majke. Bila je prekrivena slojem prašine i mirisala na stari papir i vrijeme koje stoji. U njoj je bilo svega – vojnih dokumenata, požutjelih slika iz nekih sretnijih dana i na samom dnu… jedno pismo.
Drhtavim rukama uzeo sam ga. Nikada ga ranije nisam vidio. Nikada ga niko nije pomenuo. Na koverti je bio bratov rukopis – onaj isti koji sam znao iz djetinjstva kada bi mi ostavljao cedulje:
“Vratiću se za sat, ne diraj moj bicikl.”
Samo što je ovaj put poruka bila ozbiljnija. Datum na pismu bio je nekoliko dana prije njegove posljednje bitke.
U tom pismu pisalo je sve ono što nisam ni znao da mi je nedostajalo. Pisao mi je da me voli. Da me poštuje. Da zna da možda neće preživjeti ono što ga čeka, ali da mu je lakše jer zna da sam ja taj koji ostaje da “drži kuću”, da budem oslonac roditeljima.
Sjedio sam sa svojim sinom i polako čitao naglas. Glas mi je podrhtavao, riječi su bile teške, ali svaka je bila kao melem na ranu staru gotovo tri decenije. Trebalo mi je skoro trideset godina da ga ponovo “čujem” i da konačno osjetim da nije otišao zauvijek.
Pogledao sam sina i vidio suze u njegovim očima. Znao sam da je razumio. Razumio je tugu koja me pratila čitavog života, ali i snagu koju sam morao skupiti da zaista pročitam te riječi do kraja. Tog dana sam shvatio da brat nije nestao. On je tu – u meni, u mom sjećanju, u rečenicama koje je ostavio na tom papiru.
