Prvi susret sa porodicom mog zaručnika bio je trenutak kojem sam se i radovala i od kojeg sam osjećala strah. Željela sam da ostavim dobar utisak, da se pokažem u najboljem svjetlu i da djelujem prijatno, nasmijano i smireno. Satima sam birala odjeću, popravljala kosu i pažljivo nanosila šminku. Za mene šminka nikada nije bila samo ukras. Ona je bila moj štit, način da se osjećam sigurnije, da prikrijem ono što ne želim da drugi vide i da se bar na kratko osjećam kao svi ostali.
Večera je počela obećavajuće. Njegova porodica bila je ljubazna, atmosfera lagana, a ja sam mislila da sam uspjela da se izborim sa početnom nervozom. Međutim, jedan komentar sve je promijenio. Njegova majka me pogledala i rekla hladno: „Lijepa si, ali nisam očekivala toliko šminke.“ Prije nego što sam stigla da reagujem, nadovezala se njegova tetka: „Da, i ja sam mislila da ćeš izgledati prirodnije.“
Te riječi, izgovorene gotovo usput, pogodile su me pravo u srce. Nervozno sam se nasmijala, pokušavajući da djelujem ravnodušno, ali unutra sam bila slomljena. Izvinila sam se i otišla u toalet, boreći se da ne zaplačem.
Ono što oni nisu znali jeste da šminka za mene nije samo estetika. Kao dijete sam doživjela tešku saobraćajnu nesreću. Ožiljci na licu i vratu ostali su zauvijek, podsjećajući me na bol i strah koje sam tada proživjela. Ljudi su znali da bulje ili postavljaju neprijatna pitanja, a ja sam naučila da se sklonim iza slojeva pudera i sjenki. Šminka je bila moj oklop, moj način da prikrijem rane i da izgledam dostojanstveno.
- Ona je bila moj način da se uklopim.
- Moj pokušaj da živim bez stalnih podsjetnika na prošlost.
- Moj način da povratim kontrolu nad sopstvenim izgledom.
Gledajući svoj odraz u ogledalu te večeri, osjetila sam kako se nešto u meni lomi. Njihova želja da izgledam „prirodnije“ zvučala je kao osuda, kao poruka da moj trud nije dovoljan. Tada sam donijela odluku. Ako žele prirodno – daću im prirodno. Počela sam skidati šminku, sloj po sloj, dok nisu ostali samo moji ožiljci. Pogledala sam sebe bez zaštite i, iako je bilo bolno, osjetila sam i određenu slobodu.
Kada sam se vratila za sto, nastala je tišina. Njegova majka je problijedjela, tetka spustila pogled. Ja sam ih gledala pravo u oči i mirno rekla: „Evo me. Prirodno. Baš onako kako ste željeli.“ Niko nije odgovorio. Tišina je bila glasnija od svake riječi. Tada sam se okrenula ka svom zaručniku i tiho rekla: „Hoću da idem. Sada.“
Put kući bio je težak, bez riječi, obavijen napetošću. Kada smo stigli, suočio me je rečenicom koja me pogodila dublje od komentara njegove porodice: „Pretjerala si. Osramotila si me. Njihovi komentari nisu bili zlonamjerni.“ Te riječi su me slomile. Umjesto da bude moj oslonac, on je izabrao da zaštiti njih. Umjesto da razumije koliko mi znači podrška i koliko me bole površni sudovi, on je stao na drugu stranu.
U tom trenutku sve se promijenilo. Po prvi put sam se ozbiljno zapitala da li želim da se vežem za porodicu koja tako lako osuđuje i gleda samo spoljašnjost, ne znajući ništa o onome što stoji iza nje. Još važnije, pitala sam se da li želim da život provedem sa čovjekom koji u ključnim trenucima ne stoji uz mene.
Te noći, dok sam ležala budna, sumnje su počele da rastu. Ljubav sama po sebi nije dovoljna ako nema podrške i razumijevanja. Život donosi mnogo težih izazova od jedne neugodne večere, i pitala sam se – šta ako se ponovo povuče? Šta ako opet izabere njih, a ne mene?
- Shvatila sam da se ne radi samo o jednom ružnom komentaru.
- Radilo se o mojoj budućnosti i sigurnosti.
- Radilo se o tome da li mogu računati na partnera koji će stati uz mene kada je najteže.
Po prvi put sam priznala sebi nešto što sam dugo potiskivala – možda ovo nije priča kojoj želim da dam svoj „da“.
