U životu često dolazimo do trenutaka koji nas navode na razmišljanje o vlastitim emocijama i postupcima. Ova priča nas vodi u srce takvih dilema, počevši od trenutka kada sam prvi put upoznala moju usvojiteljicu, kada sam imala samo 12 godina.
Naizgled, sve što sam radila bilo je vođeno željom za bijegom iz sirotišta. Iako je ona bila osoba koja mi je pružila ljubav i sigurnost, ja sam se često pretvarala da ju volim, ne shvatajući pravu vrijednost onoga što je činila za mene.
Prošlo je mnogo godina od tog trenutka, ali svaka uspomena na nju predstavlja složenu mrežu emocija koje su me oblikovale kao osobu.
Ona mi je otvorila vrata svijeta koji nikada nisam poznavala, pružila mi sve što sam mogla zamisliti – od osnovnih potreba do emotivne podrške, ali nikada nisam imala hrabrosti da joj se iskreno zahvalim.
Njena ljubav bila je bezuslovna, ali sama sam se često osjećala izgubljeno i nesposobno da uzvratim istom mjerom. Nažalost, preminula je prije godinu dana, ostavljajući me sa mješavinom gubitka i krivice.
Njena sahrana bila je emocionalno iskušenje, a u trenutku kada sam se suočila s njenim gubitkom, shvatila sam koliko sam je zapravo voljela, čak i ako nisam to znala izraziti dok je bila živa.
Ovaj gubitak me natjerao da preispitam sve naše zajedničke trenutke, od onih malih, svakodnevnih do onih velikih, koji su oblikovali naše veze.
Tokom sahrane, dok sam preispitivala svoje osjećaje, jedan stranac mi je pružio porculansku figuricu s riječima: „Željela je da ovo bude tvoje.“ U tom trenutku, preplavila me je ljutnja, bez da sam mogla jasno odrediti razlog. U naletu emocija, razbila sam figuricu, a tada sam iznutra pronašla mali smotani papirić.
Na njemu je bio niz brojeva i riječ „LOZINKA“ ispod. Dok sam čitala njen rukopis, sve je počelo dobijati smisao. Taj komadić papira postao je simbol ne samo njenog naslijeđa, već i njenog neodustajanja da me motivira čak i nakon smrti.
Njena uloga u mom životu nije se završila njenim odlaskom; ona me i dalje učila, ali na drugačiji način.
Moja usvojiteljica je često spominjala bankovni račun, ali nikada nisam obraćala pažnju na te razgovore. Ispostavilo se da je godinama štedjela novac, a na testamentu je bio jedan uslov – do tog novca mogu doći samo ako postanem hraniteljica.
Ova novost me zapanila, ali istovremeno sam shvatila da je to bio njen način da me motivira da nastavim ono što je ona započela.
Njena želja nije bila samo da mi pruži materijalnu podršku, već i da me potakne da postanem bolja osoba, da prenesem ljubav koju je ona imala na mene na drugu djecu koja su u potrebi. Taj momenat otkrivanja bio je poput otvaranja vrata u novi svijet, pun mogućnosti i odgovornosti.
U toj spoznaji, pojavila se nova vrsta straha – strah od ponavljanja prošlosti. Iako sam bila odlučna da postanem hraniteljica, pomisao da bih mogla tretirati dijete na način na koji sam tretirala svoju usvojiteljicu ispunila me je osjećajem nelagode.
Morala sam se suočiti sa svojim strahovima, preispitati svoje stavove o ljubavi i brizi, i naučiti kako izgraditi odnos koji je zasnovan na uzajamnom poštovanju i ljubavi. Ovaj proces nije bio lak; tražio je vrijeme, introspekciju i volju da se promijenim.
Uspostavljanje zdravog odnosa s djetetom koje bih usvojila značilo je suočavanje s prošlim traumama i razumijevanje kako ih ne prenositi na nove generacije.
Ova priča nije samo o gubitku i oporavku, već i o snazi oprosta i novim počecima. Kako sam prolazila kroz proces prihvatanja naslijeđa koje mi je ostavila moja usvojiteljica, shvatila sam da su promjene moguća stvar.
Ne samo da ću postati hraniteljica, već ću u tom procesu naučiti kako voljeti na pravi način.
Njena odluka da me osnaži nije bila samo finansijska, već i emocionalna, i ja sam odlučila iskoristiti tu priliku da postanem osoba koja će ljubav i brigu prenositi dalje, prema drugoj djeci koja su u potrebi.
Svaka nova generacija zaslužuje priliku da doživi bezuslovnu ljubav, kao što sam je ja doživjela, čak i kada sam to zanemarivala.
Na kraju, svaka priča nosi sa sobom lekciju. Ova lekcija je da, iako su naši putevi ponekad ispunjeni brigama i nesigurnostima, uvijek imamo mogućnost da se promijenimo i da postanemo bolja verzija sebe.
Oproštaj od prošlosti nije lak, ali je neophodan korak ka izgradnji budućnosti u kojoj možemo dati ljubav onima kojima je najpotrebnija. Svaka situacija, ma koliko teška bila, može postati alat za rast i razvoj.
U tom smislu, moja usvojiteljica nije samo ostavila za sobom fizičke stvari, već i vrijedne lekcije o ljubavi, strpljenju i otpornosti. Ova priča se nastavlja, i svakim danom pišem nove stranice u knjizi svog života, učeći kako pružiti ljubav i podršku onima koji su u potrebama.
