Vijest o smrti poznatog hrvatskog glumca Branka Dubajića je potresla televizijsku scenu. Nažalost je izgubio bitku nakon duge i teške bolesti.
Do posljednjih dana svog života Branko Dubajić ostao je vjeran sceni, publici i poslu kojem je posvetio cijeli svoj život. Njegova predanost umjetnosti bila je toliko snažna da ga čak ni bolest nije mogla udaljiti od kazališta. Publika i kolege pamtiće ga po tome što je u najtežim trenucima nalazio snagu da izađe pred gledaoce, da podijeli toplinu i emociju i da pokaže koliko kazalište može biti utočište. Bio je glumac koji nije znao za odustajanje i upravo ta osobina ostavila je neizbrisiv trag u sjećanjima onih koji su ga poznavali.
Kolege iz ansambla Zagrebačkog kazališta lutaka, čiji je bio član do samog kraja, isticale su da je Branko “živio i disao” kazalište. Svojim nastupima unosio je posebnu energiju koja je činila svaku predstavu drugačijom i jedinstvenom. Glumac Siniša Ružić oprostio se od njega emotivnim riječima na društvenim mrežama, što pokazuje koliko je Dubajić značio ljudima oko sebe – ne samo kao umjetnik nego i kao čovjek koji je znao širiti dobrotu i toplinu.
Rođen 1956. godine u Zagrebu, Branko je rane godine karijere proveo u Kazalištu lutaka u Rijeci, gdje je bio član ansambla od 1978. do 1985. godine. Njegov rad s lutkama i djecom tada je već nagovještavao sklonost ka ulozi edukatora i umjetnika koji zna spojiti bajku sa stvarnošću. Lutkarske predstave zahtijevaju posebnu vrstu izražajnosti, a on je upravo u tome bio majstor. Nakon Rijeke, život ga vodi u Zagreb, gdje se 2003. pridružio ansamblu Zagrebačkog kazališta lutaka. Ostat će mu vjeran do posljednjih dana, poklanjajući publici nezaboravne trenutke.
- Posebno su se isticale njegove uloge u predstavama „Odiseja“, „Mala sirena“, „Neva Nevičica“ i „Čarobna frula“.
- Kroz svaku od njih znao je prenijeti bajkovitu toplinu, humor i ljudsku emociju.
- Djeca i odrasli podjednako su uživali u njegovim izvedbama.
No, Branko nije bio samo kazališni glumac. Njegovo lice postalo je poznato i široj publici putem brojnih domaćih televizijskih serija. Pojavljivao se u popularnim naslovima poput „Ljubav u zaleđu“, „Zabranjena ljubav“, „Ponos Ratkajevih“, „Bube i princeze“ i „Ivanjske vatre“. Iako su njegove uloge često bile sporedne, gledatelji su prepoznavali njegov glumački izraz i skromnu, ali snažnu prisutnost na ekranu. Bio je jedan od onih glumaca koji publiku osvoje bez velikih riječi, samo svojim prisustvom i iskrenim izrazom.
Kolege ga opisuju kao osobu bez taštine, glumca koji nikada nije jurio za slavom niti reflektorima, već je birao put umjetnosti i pozornice. Njegova karijera nije bila priča o samopromociji, već o posvećenosti ansamblu i publici. Ta skromnost bila je razlog što su ga svi voljeli i poštovali. Uloga u Zagrebačkom kazalištu lutaka bila mu je najveća snaga i utočište, čak i onda kada se suočavao s bolešću.
- Kazalište je za njega bilo drugi dom.
- Publiku je doživljavao kao svoju porodicu.
- Čak i u trenucima slabosti dolazio je na probe i nastupe.
Njegova upornost i strast postali su inspiracija mnogima. Pokazao je da istinska ljubav prema umjetnosti ne nestaje pred životnim preprekama. Dok je tijelo posustajalo, njegova volja ostajala je jaka, a osmijeh na sceni uvijek je bio isti – topao i iskren.
Odlazak Branka Dubajića nije gubitak samo za kazalište, već i za čitavu kulturnu scenu. Iza njega ostaje bogat opus, predstave i serije koje će se pamtiti, ali i sjećanja koja će kolege i publika čuvati kao dragocjeno naslijeđe. Posebno važan bio je njegov doprinos kazalištu za djecu i mlade, jer je znao koliko prva iskustva sa scenom oblikuju ljubav prema umjetnosti.
Ono što će mnogi istaknuti jeste da Branko nikada nije bio glumac koji traži pažnju. Bio je čovjek koji je svoje svjetlo nesebično dijelio s drugima. Njegova blagost, osmijeh i posvećenost ostat će upamćeni jednako snažno kao i njegove uloge. Za generacije koje su odrasle gledajući njegove predstave, ostaje simbol kazališne čarolije i dokaz da prava umjetnost ne mora biti grandiozna da bi bila velika.
Kazališna zajednica sada se oprašta od čovjeka koji je dao mnogo više nego što je tražio zauzvrat. Publika, kolege i prijatelji okupljaju se oko uspomena koje ostaju iza njega. Branko Dubajić živio je umjetnost, a svojim odlaskom ostavio je prazninu koju će biti teško popuniti.
- Njegovo nasljeđe ostaje u predstavama i serijama.
- Sjećanja publike i kolega biće trajni podsjetnik na njegovu veličinu.
- Kroz umjetnost je postao vječan.
Brankova priča podsjeća da umjetnost ima moć da nadživi čovjeka. On je ostavio djelo koje će nastaviti da inspiriše i podsjeća da istinska strast, skromnost i ljubav prema publici ostaju upisani u vremenu. Njegov život pokazuje da se veličina ne mjeri slavom, već snagom utjecaja na ljude oko sebe. A po tome će ga pamtiti – kao glumca, kolegu, prijatelja i čovjeka koji je svojom toplinom i umjetnošću obogatio živote mnogih.
