Moj muž već neko vrijeme živi i radi u Njemačkoj, odlučivši se na taj korak kako bismo izgradili bolju budućnost za našu porodicu. U tom periodu sam ostala u našoj domovini, trudna, s jasnim planom da se nakon porođaja pridružim mužu i započnemo zajednički život u novoj sredini. Kada sam konačno, s našom novorođenom djevojčicom u naručju, stigla u njegov mali unajmljeni stan, sve se činilo kao novi početak, ali i veliki izazov.
Prvi dani su bili teški. Jezik nisam razumjela, okruženje mi je bilo strano, a sve je djelovalo hladno i udaljeno. Iako sam se trudila ostati jaka, osjećaj usamljenosti i nepoznatog me stalno pratio. Ipak, iz ljubavi prema djetetu i želje da stvorim miran dom, nalazila sam snagu da se prilagodim.
- Novi jezik, nova pravila i nova rutina svakodnevno su me stavljali na test.
- Osjećaj izolacije bio je posebno jak dok sam provodila sate sama, bez porodice i prijatelja.
- Želja da budem dobra majka davala mi je snagu i kada je bilo najteže.
Prošli vikend donio je iskustvo koje nikada neću zaboraviti. Moj suprug je radio noćnu smjenu, a ja sam ostala sama s našom bebom. Noć je počela mirno, bez ikakvih nagovještaja da će se pretvoriti u najstrašniji trenutak mog života. Naša djevojčica je iznenada počela da plače. Taj plač bio je drugačiji – dubok, očajan, kao da joj nešto ozbiljno smeta. Pokušavala sam sve – pjevušila joj, nosila je, ljuljala – ali ništa nije pomagalo.
U panici sam posegnula za toplomjerom. Brojka koja se pojavila na ekranu – 38,3°C – zaledila me. Prvi put je imala povišenu temperaturu. U tom trenutku sam bila potpuno sama – muž nije bio tu, nisam znala kome da se obratim, a jezička barijera me činila još nemoćnijom.
Panika je zavladala. Nisam znala šta da radim ni kako da pomognem svom djetetu. U naručju sam je zamotala i, u očaju, počela kucati od vrata do vrata tražeći pomoć.
- Niko nije odgovarao. Ili nisu bili kod kuće, ili se nisu usuđivali otvoriti nepoznatoj ženi s uplakanim djetetom.
- Osjećala sam kako mi suze naviru, spremna da zajedno s bebom plačem od nemoći.
- Svaki trenutak bio je beskrajan, a strah je rastao.
Kada sam već bila na ivici da odustanem, jedno se vrataše konačno otvorilo. Preda mnom je stajala starija žena, sijede kose i blagih očiju, koja nije izgovorila nijednu riječ, ali je gestom pokazala da razumije. Uzela je dijete s nježnošću i pokazala mi da uđem. Unutra, sve je bilo toplo i mirno, prostor koji je odišeo sigurnošću. Pažljivo je skinula bebinu odjeću i počela je brisati alkoholom, dok sam ja stajala zbunjena, u nevjerici i zahvalnosti.
Nakon samo nekoliko minuta, temperatura je počela opadati. Naša djevojčica se smirila, a zatim i zaspala. Ta žena mi je, bez riječi, objasnila da je u pitanju izbijanje zubića – nešto potpuno prirodno, ali meni tada potpuno nepoznato jer je to bio naš prvi susret s tom situacijom.
- Bila sam preplavljena emocijama – od straha do olakšanja.
- Taj gest nepoznate žene bio je više nego pomoć – bio je akt ljudskosti u najkritičnijem trenutku mog života.
- Iako nismo govorile isti jezik, razumjele smo se.
Posebno mi je ostalo urezano to što je upravo alkohol, koji inače izbjegavamo iz vjerskih razloga, bio sredstvo koje je pomoglo. Moj muž i ja strogo poštujemo zabranu korištenja alkohola, čak i u medicinske svrhe, i to me dovelo u dilemu. Nisam imala snage da mu ispričam šta se desilo. Znam da bi možda bio ljut, možda i razočaran, iako je sve urađeno iz najbolje namjere.
Najvažnije je da je naša beba sada dobro. Ta noć mi je ostala urezana kao podsjetnik koliko ranjivi možemo biti kada se nađemo sami, u tuđini, bez podrške. A opet, koliko ponekad stranci mogu pružiti više ljubavi nego što bismo očekivali od bilo koga.
Ova priča mi je otvorila oči i naučila me koliko je važno sačuvati empatiju, razumijevanje i spremnost da pomognemo. Ne samo drugima, već i sebi – jer u tuđem činu dobrote može se kriti spas kad nam je najpotrebniji.
