BONUS TEKST
Jadranka je odrasla vjerujući da su svi jednaki. Ona i brat imali su iste torbe, iste obaveze i ista pravila. Dijelili su ono što su imali, pomagali roditeljima i gradili sliku o porodici u kojoj će jednog dana sve biti pošteno podijeljeno.
Kada su roditelji ostarili i pitanje nasljedstva postalo stvarno, ta slika se srušila. Bratu je pripalo sve – kuće, stanovi, zemljišta i imanja. Njoj su ostale samo dvije saksije. Nije je boljelo što je ostala bez materijalnih dobara, već što je u očima porodice izgubila vrijednost. Majčina rečenica: „Ti si se udala, tebi to ne treba“ djelovala je kao da je brak izbrisao njeno pravo da bude kćerka.
U mnogim sredinama i dalje živi patrijarhalni obrazac u kojem sin nasljeđuje sve, a kćerka dobija tek simbolično. Iako zakoni ne prave razliku između muških i ženskih nasljednika, od žena se i dalje očekuje da ćute i da se „ne suprotstavljaju“.
- Žene se često povlače iz straha od svađa.
- Osjećaj stida i porodični pritisak često su jači od svijesti o sopstvenim pravima.
Jadranka je jednom skupila hrabrost i razgovarala s bratom. Nije tražila mnogo – samo mali kutak, nešto svoje. Njena situacija bila je skromna, živjela je sama i imala mala primanja. Brat joj je odgovorio: „Ako to uradiš, znaš da više nemaš brata.“ Te riječi bile su čista emocionalna ucjena.
Naspram bratovog luksuza i naslijeđa, Jadranka je ostala bez ičega. Iako su zakonski putevi bili otvoreni, nije ih koristila. Poput mnogih žena, strahovala je da će izgubiti ono malo porodičnih veza koje su preostale.
Na društvenim mrežama naišla je na nerazumijevanje: „Ima muža, šta će joj još?“, „Brat treba sve da naslijedi, tako je oduvijek bilo.“ Takvi komentari pokazali su koliko je patrijarhalna ideologija i dalje duboko ukorijenjena.
Roditelji često izbjegavaju da podijele imovinu za života, pravdajući to željom da sačuvaju mir među djecom. Ali stvarnost je drugačija – mir se rijetko zadrži kada imovina nije jasno raspodijeljena. Nakon njihove smrti, sukobi izbijaju, a tenzije kulminiraju. Oni koji dobiju više to uzimaju zdravo za gotovo, dok drugi ostaju s gorčinom i osjećajem izdaje.
Postoji i praktičan problem: žene koje se formalno odreknu prava na nasljedstvo, često pod pritiskom, kasnije mogu imati poteškoće pri ostvarivanju socijalne pomoći. Zakon tumači da su imale imovinu, iako su je se odrekle.
Advokati naglašavaju da su ovakve situacije posljedica zastarjelih uvjerenja, posebno u manjim sredinama. Muškarci se i dalje vide kao nosioci porodice, a žene – kao gosti.
Na kraju, Jadrankina priča nije izuzetak nego pravilo koje se ponavlja iz generacije u generaciju. Dok god se o tome bude ćutalo, promjene neće doći. Svaka žena zaslužuje sigurnost, dostojanstvo i jednakost – ne zato što traži milostinju, već zato što je to njeno osnovno pravo.
