BONUS TEKST
Život kamiondžija je priča o beskrajnim cestama, o hiljadama kilometara koji se nižu dan za danom i o kabini kamiona koja često postaje jedini dom. Iza romantične slike otvorenog puta, neba koje se proteže do horizonta i osjećaja slobode, krije se svijet pun izazova, odricanja i žrtava. Oni koji nisu osjetili ritam ovog posla često zamišljaju vožnju kamiona kao avanturu, ali oni koji godinama provode život na asfaltu znaju da iza te slike stoje umor, neizvjesnost i stalna borba sa samim sobom.
Dan vozača počinje tamo gdje ga je prethodna noć zaustavila. Nekada je to topla kuća i porodica, ali mnogo češće parking uz autoput, kabina koja ujedno postaje spavaća soba, kuhinja i dnevni boravak. Prije nego što motor ponovo oživi, slijedi obavezna provjera: gume, ulje, kočnice, svjetla. Sitna greška može značiti kvar stotinama kilometara od kuće, a tada svaka minuta čekanja postaje vječnost. Radni dan traje i po 12 do 14 sati, a ritam diktiraju ruta, vremenske prilike, gužve i granične procedure. Za kamiondžiju ne postoji „kraj smjene“ – cesta je istovremeno i kancelarija i radionica koja se prostire bez kraja.
Kabina postaje njihov mali svijet. Tamo se jede, spava, razgovara sa porodicom putem telefona ili video poziva, tamo se čuvaju fotografije najmilijih, mali suveniri ili ukrasi koji podsjećaju na dom. Ipak, ništa od toga ne može nadomjestiti fizičku blizinu voljenih. Najteže odricanje ovog posla nije umor ili vožnja, već propušteni rođendani djece, godišnjice, praznici i obične porodične večere. Vrijeme koje jednom prođe nikada se ne vraća.
- Najveći teret ovog posla nije samo težak kamion, već i nedostatak porodice.
- Svaki put kad krenu na duži put, znaju da će žrtvovati dragocjene trenutke koje drugi uzimaju zdravo za gotovo.
- Iza njihovog osmijeha često se krije nostalgija i tiha tuga.
Na putu vozač susreće prirodu u svim njenim licima. Zime na planinskim prijevojima, ljetne vrućine na autoputevima, magle i oluje koje smanjuju vidljivost – sve to zahtijeva iskustvo i ogromnu koncentraciju. Teret koji voze vrijedi mnogo, a odgovornost je ogromna. Kašnjenje može imati ozbiljne posljedice, a nesreća može promijeniti živote. Upravo zbog toga, kamiondžija razvija osjećaj odgovornosti koji rijetko koja profesija poznaje.
Ipak, na cesti postoji i solidarnost. Ako jedan vozač stane zbog kvara, drugi će se gotovo uvijek zaustaviti da pomogne. CB radio stanice i danas služe kao alat komunikacije – vozači razmjenjuju informacije o gužvama, patrolama, nevremenu, ali i jednostavno razgovaraju da skrate sate vožnje. Ta nevidljiva mreža podrške daje im snagu i smanjuje osjećaj usamljenosti.
Kamiondžije su tihi svjedoci promjena. Oni gledaju izlazak sunca nad Alpama, maglovita jutra u Poljskoj, beskrajne redove kamiona na granicama i svjetla velikih gradova u ponoć. Njihov život je mozaik slika – fascinantni pejzaži izmjenjuju se s iscrpljujućim satima čekanja na utovar ili carinu. Svaka vožnja nosi nove priče, neke koje vrijedi pamtiti, a neke koje žele zaboraviti.
- Dugotrajno sjedenje ostavlja posljedice: bolovi u leđima, problemi sa srcem, hronični umor.
- Ishrana je često loša – brza hrana na pumpama, sendviči i kafa.
- Nedostatak sna i stalan stres postaju njihovi stalni saputnici.
Psihički pritisak nije ništa manji. Odgovornost za teret, rokove i sigurnost je stalna. U sekundi se može dogoditi nešto nepredviđeno, pa vozač mora biti smiren i brz u reakciji. Zato nauče da cijene male stvari: obrok u usputnom restoranu, razgovor s kolegom ili trenutak mira dok posmatraju noćno nebo iz kabine.
Uprkos svemu, mnogi kažu da ovaj posao ne bi mijenjali. Sloboda koju pruža cesta, osjećaj da svaki dan može otkriti nešto novo, mogućnost da vide svijet i upoznaju ljude – to je ono što ih vraća za volan. Kamiondžija nije samo vozač. On je i mehaničar, i navigator, i logističar, ponekad i prevodilac i diplomat. Svakodnevno spaja gradove, regije i države, prenoseći robu koja čini osnovu našeg života.
Njihov rad omogućava da police prodavnica budu pune, fabrike dobiju sirovine, a bolnice medicinsku opremu. Iako često nevidljivi, oni su ključni kotačići sistema bez kojih bi svakodnevni život stao.
Na kraju, život kamiondžije je spoj slobode i odgovornosti, radosti i tuge, kretanja i mirovanja. Oni žive na granici dva svijeta – svijeta beskrajne ceste i svijeta porodice koju rijetko viđaju. Kada na autoputu ugledamo kamion, vrijedi se sjetiti da za volanom sjedi čovjek koji možda već danima nije bio kod kuće, ali i dalje vozi – jer bez njega naš svijet ne bi funkcionisao.
