Sve je počelo 25. decembra 2016. godine kada je djvojčica pod imenom VIktorija Koneckaja boravila u dječijoj bolnici zbog opake povrede koljena.
Viktorija je godinama živjela sa strahom koji joj nije dao mira. Nakon što joj je dijagnosticirana femurna cista, ljekari su insistirali na operaciji. Upozoravali su je da bi izbjegavanje zahvata moglo pogoršati stanje, ali u Viktoriji je tinjao duboki strah. Bojala se da bi operacija mogla imati ozbiljne posljedice i da bi mogla završiti kao invalid. Njena majka nije prestajala da je nagovara na intervenciju, uvjeravajući je da je to jedini način da sačuva zdravlje. Ipak, Viktorija je u sebi nosila tihi bunt i nije željela da se prepusti.
Te hladne zimske večeri, Viktorija je cimerki rekla da ide do obližnje prodavnice kako bi kupila sok. Zamolila ju je da joj pozajmi jaknu i čizme i obećala da će se brzo vratiti. Međutim, kada je izašla iz bolnice s tabletom u rukama, nije se više vratila. Telefon i novac ostavila je na odjeljenju, zbog čega su porodica i osoblje bolnice isprva mislili da je samo nakratko izašla. Tek tri sata kasnije, kada se nije pojavila, osoblje je alarmiralo policiju i obavijestilo njenu majku o nestanku.
- Snimci sa nadzornih kamera pokazali su Viktoriju kako napušta bolnicu.
- Nedugo nakon toga, izbrisala je svoj profil na društvenim mrežama i nestala bez traga.
- Niko nije znao gdje ide, s kim je, niti šta planira.
Porodica je ušla u noćnu moru koja će trajati godinama. Njena majka, Olga, nije gubila nadu. Dok su istražitelji pretpostavljali najgore – da je Viktorija možda doživjela nesreću ili sebi oduzela život – Olga je tvrdoglavo vjerovala da je njena kćerka živa. “Znam da Viktorija negdje diše. Znam da me čeka”, govorila je, čak i kada su drugi pokušavali da je uvjere da se pomiri sa sudbinom.
- Više od 450 ljudi bilo je uključeno u potragu.
- Organizovano je 15 terenskih akcija, ali bez ikakvih rezultata.
- Njena baka, koja ju je odgajala od djetinjstva, preminula je slomljena tugom, ne dočekavši odgovor gdje je njena unuka.
Skoro devet godina kasnije, 2. juna 2025. godine, dogodio se preokret koji niko nije očekivao. U mjestu Sestroreck, policija je slučajno identifikovala Viktoriju – sada već dvadesetčetvorogodišnju ženu i majku dvoje djece. Priznala je da je bolnicu napustila svojom voljom i da se godinama skrivala.
- Viktorija je objasnila da se osjećala zaboravljeno i povrijeđeno jer joj porodica nije čestitala 16. rođendan, četiri dana prije njenog bijega.
- Smatrala je da njena majka sav fokus usmjerava na polubrata iz drugog braka.
- Planirala je odlazak mjesecima, uz pomoć 20-godišnje poznanice koju je upoznala u bolnici.
Do punoljetstva je živjela s tom prijateljicom u iznajmljenim stanovima, zarađujući crtajući ilustracije. Kasnije je upoznala mladića s kojim je osnovala porodicu. Njihove dvije djevojčice rodila je kod kuće, bez ikakve medicinske pomoći.
- Djeca nisu imala dokumente, nisu išla u vrtić niti kod ljekara.
- Da bi izbjegla otkrivanje, Viktorija nije koristila društvene mreže i uglavnom se kretala noću.
- Uvijek je nosila odjeću s kapuljačom kako bi ostala neprepoznata.
Iako je policiji priznala da joj majka, baka i tetka nedostaju, rekla je da još nije spremna za susret s njima. Sa majkom je razgovarala samo telefonom. Olga, slomljena krivicom, kazala je da bi dala sve da vrati izgubljeno vrijeme i da ne prestaje da se nada ponovnom zagrljaju.
Viktorijina priča je bolan podsjetnik koliko nevidljive rane mogu da razore mladu osobu i koliko duboko mogu da ostanu skrivene u porodici. Njena tiha borba i odlazak u nepoznato svijetlo su svjedočanstvo o tome kako majčina nada može preživjeti i najteže trenutke, čak i kada svi oko vas prestanu da vjeruju.
