Kada spominje o parove koji su ostavili dubok trag u glumačkoj sceni Srbije kao i regiona onda moramo spomenuti Milenu Dravić i Dragana Nikolića.
Milena Dravić bila je jedno od najupečatljivijih lica kinematografije nekadašnje Jugoslavije i savremene Srbije. Njena prisutnost nije se ogledala samo na filmskom platnu, već i u emocionalnoj bliskosti koju je uspijevala da ostvari s publikom. U trenucima kada se njen suprug, Dragan Nikolić, borio s ozbiljnom bolešću, Milena je u jednom intervjuu otvorila dušu, govoreći o životu, umjetnosti i ličnim iskušenjima koja su je oblikovala.
Kako je rekla, umjetnost je za nju bila prirodan izbor – dio njenog identiteta još od ranog djetinjstva. Odrasla je u tom svijetu i činilo joj se logičnim da će mu posvetiti život. Ipak, život nosi svoje preokrete. Kada je zdravlje njenog supruga postalo prioritet, povukla se iz fokusa javnosti. Tada su porodica i briga o Draganu postali važniji od bilo kakvih priznanja ili uloga. I u tim najtežim trenucima trudila se da ostane dostojanstvena, vjerujući da čak i kad je najteže, treba ostati borben. Kako je znala reći – najlakše je kukati.
Njihova odluka da ne postanu roditelji bila je tema koju je rijetko komentarisala. U rijetkim trenucima iskrenosti, govorila je da su tu činjenicu prihvatili mirno, bez gorčine, što je dodatno osnažilo njihovu ljubavnu i životnu povezanost. Bili su tim koji se nosio s izazovima zajedno, uvijek oslonjeni jedno na drugo.
- Zanimljivo je da je Milena postala prva jugoslovenska glumica koja se našla na naslovnici uglednog New York Timesa. Taj trenutak desio se zahvaljujući filmu “WR – Misterije organizma” reditelja Dušana Makavejeva, koji je 1971. godine postigao veliki uspjeh, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama. Kritičari su hvalili film, a publika ga podržavala čak i transparentima. Milenin lik pojavljivao se i u London Timesu, dok se film u jednoj londonskoj bioskopskoj sali prikazivao čak dvije decenije. S vremena na vrijeme, Milena bi odlazila da provjeri da li je film i dalje na repertoaru – i bio je.
Jedan neobičan događaj sa Londonskog filmskog festivala ostao joj je posebno urezan u pamćenje. Rudolf Nurejev, legendarni baletski umjetnik, došao je da čestita timu filma, ali se okliznuo ispred njih. Ustao je uz osmijeh i pružio joj ruku – trenutak koji je za Milenu bio toliko stvaran, ljudski i neponovljiv, da ga je nosila sa sobom kroz godine.
U emotivnom smislu, jedan od najtežih trenutaka doživjela je početkom rata u bivšoj Jugoslaviji. Tada je boravila u Njujorku, gdje je nastupala s monodramom Duška Radovića. Nakon jedne predstave dobila je poziv da se hitno javi u Jugoslovenski kulturni centar. Tamo ju je dočekala vijest o izbijanju sukoba u Sloveniji. Snimci rata koji su se tada prikazivali ostavili su je u šoku. Iako je vjerovala da su mnogi bili iznenađeni, sumnjala je da nije bilo onih koji su godinama ranije naslućivali šta dolazi.
To nije bio njen prvi susret sa ratnim haosom. Još 1969. godine, dok je snimala film u Bratislavi, zatekla se usred sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj. Tada ju je kolega Rade Marković probudio rano ujutru i pozvao na terasu, gdje su vidjeli tenkove kako ulaze u grad. U tom trenutku, Bratislava je bila pod vojnom opsadom, uveden je policijski čas, a vojska razoružavala lokalnu armiju. U jednoj sceni koja zvuči kao iz filma, dok su pokušavali da odu do obližnje crkve, našli su se ispred tenka, a zatim su morali da se bace na zemlju zbog rafalne paljbe. Jedino biće koje su sreli u tom haosu bio je lutajući pas – simbol tišine usred pucnjave.
- Evakuaciju su dočekali tek nakon 17 dana, uz pomoć austrijskog konzulata, koji ih je prebacio u Beč. To iskustvo, puno neizvjesnosti, bilo je predskazanje onoga što će mnogo kasnije zadesiti i njen rodni kraj – rat, rasulo i ljudsku tragediju.
Kroz sve te događaje, Milena Dravić ostala je ono što je oduvijek bila – žena sa stavom, glumica s dušom, neko ko je umjetnost nosio ne kao profesiju, već kao način života. Bila je prisutna u vremenima slavlja i tuge, snažna kad je trebalo izdržati, i tiha kad je trebalo razumjeti. U njenoj priči spajaju se istorija, emocija i dostojanstvo, i upravo zato je njen trag i dalje živ – ne samo u filmovima, već i u sjećanjima ljudi koji su je voljeli.
