Danas ćemo pisati o riječima Vladika Nikolaja Velimirovića koji je odlučio pričati o tome koji je razlog zbog kojeg pobožni ljubi se muče u životu dok se čini da nepravednima sve ide od ruke.
Vladika Nikolaj ukazuje da hrišćanin nikada ne bi smio posmatrati svijet samo kroz prizmu trenutka, već da sve događaje treba sagledavati na široj vremenskoj liniji, u svjetlu vječnosti. Ljudi često imaju potrebu da sude prema onome što vide odmah – prema uspjehu ili neuspjehu, bogatstvu ili siromaštvu, snazi ili slabosti. Međutim, kako nas vladika podsjeća, takvi sudovi su površni i varljivi. Ono što se nama može činiti kao pobjeda nepravednika ili tragedija pravednika, zapravo nije kraj, već samo jedna scena u daleko većoj drami.
- U svijetu u kojem živimo, neosporno je da se nepravedni ljudi često bogate, da stiču moć i žive u raskoši. Njihovi životi spolja djeluju uspješno, stabilno, pa čak i zavidno. Ali vladika jasno ističe da se takvi uspjesi ne smiju automatski posmatrati kao nagrada. Naprotiv, često je riječ o Božijem dopuštenju, a ne o potvrdi. Bog, u svojoj beskrajnoj milosti, ne prekida njihov put odmah, već im daje ono za čim žude – ne zato što su to zaslužili, već zato da bi imali šansu da se pokaju, da spoznaju prazninu u onome što posjeduju i otvore oči za ono što im zaista nedostaje.
Za razliku od čovjeka, koji reaguje u trenutku, Bog ne sudi odmah. Njegovo djelovanje nije naglo, ni impulsivno. On ne sudi po izgledu, ni po spoljašnjoj slici. Umjesto toga, On čeka. Vladika objašnjava da Gospod pušta grešnika da sam dođe do ogledala svoje savjesti, da sam sebe prepozna i, ako želi, da se pokaje. Božija pravda je savršena, ali često skrivena oku koje želi brze odgovore. Ona se ne može izmjeriti ljudskim mjerilima, jer, kako kaže vladika, “Njegovi su sudovi bezdna velika”.
Kroz mnoge primjere iz Biblije i iz svakodnevnog života, vladika Nikolaj ilustruje ovu duboku istinu. Prisjeća se priče o Golijatu i Davidu, o Sodomi i njenom uništenju, o onima koji imaju sve, a ipak su prazni, koji uzimaju, a nikada nisu zadovoljni. On tvrdi da pravednici nekada prolaze kroz bol i nevolju ne zato što su zaboravljeni, već zato što ih Bog time priprema za veću slavu u vječnosti. Njihova trpljenja nisu kazna – ona su sredstvo duhovnog rasta i uzdizanja.
Jedan snažan primjer koji vladika izdvaja govori o svečanom sprovodu poznatog grešnika, kojeg su ispratili crkveni velikodostojnici, i o smrti pustinjaka, kojeg je rastrgla zvijer. Mnogi su se zapitali – kako je moguće da grešnik dobije takvu počast, dok sveti čovjek umire u mukama? Odgovor je stigao kroz anđela, koji je otkrio da je grešnik učinio jedno istinski dobro djelo, te mu je Bog sve nagradio u ovom životu – da bi pred vječnošću stao praznih ruku. Pustinjak, s druge strane, imao je samo jedan grijeh, i njegova smrt bila je način da se potpuno očisti, kako bi u nebeskom životu stajao čist pred Bogom.
- Ovaj primjer razotkriva iluziju koju često prati ljudski pogled – da je ono što se vidi odmah i pravo stanje stvari. Vladika opominje da nas ne zavara spoljašnji sjaj, da ne zavidimo onima koji uživaju u nepravdi, jer njihov uspjeh nema temelja. Poziva se na riječi cara Davida, koji je i sam bio zbunjen gledajući kako zli napreduju: “Nemoj se žestiti gledajući nevaljale; nemoj zavideti onima koji čine bezakonje.” Tek kada je proniknuo u Božiji promisao, shvatio je da su stvari mnogo dublje nego što se čine.
Za hrišćanina, ključno je da sačuva vjeru čak i kada ne razumije sve. Potrebno je smirenje, trpljenje i povjerenje u Božiju volju. Oni koji pate, ali ne gube vjeru, pokazuju najveću duhovnu snagu. U vremenima kad su zbunjeni, kad trpe i kad im sve izgleda nepravedno, upravo tada se oblikuje njihova bliskost s Bogom. Često su baš ti ljudi, neshvaćeni od svijeta, najbliži Gospodu u vječnom životu.
- Za sve koji se bore sa pitanjem smisla patnje, koji traže pravdu u svijetu punom nepravde, poruka vladike Nikolaja je jasna – Božije vrijeme nije kao ljudsko. Ono što izgleda kao kašnjenje, zapravo dolazi kada je duša najspremnija. Patnje i teškoće nisu kraj, već putokazi koje Bog postavlja onima koje želi da dovede do vječnog mira.
I zato, ne treba gubiti nadu, ne treba donositi brze sudove. Jer svaka suza pravednika, koja padne tiho i bez svjedoka, biva zabilježena – ne na papiru, već zlatnim slovima u Knjizi života.
