Danas ćemo pisati o jednom od najpoznatijih književnika Balkana, Mehmedu Meši Selimoviću. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine.
U svijetu gdje su identitet, integritet i umjetnost često u sukobu sa stvarnošću, lik i djelo Meše Selimovića stoje kao snažan podsjetnik na čovjeka koji je hrabro išao protiv struje, ne pristajući ni na kakve kompromise. Njegov život bio je isprepleten složenim okolnostima, dubokim ličnim dramama i neumoljivim pitanjima o porijeklu, vjeri i pripadnosti. I upravo tu, između lične borbe i velikih djela, nastala je književnost koja i danas odzvanja snagom istine i duha.
Od rane mladosti, Meša Selimović je pokazivao znatiželju prema jeziku, književnosti i identitetu. Rođen u Tuzli, okružen bogatom tradicijom i nasljeđem, rano je spoznao složenost vlastitog kulturnog i nacionalnog okvira. Nakon završetka osnovne škole i gimnazije u rodnom gradu, njegov život je krenuo putem obrazovanja i dubokog promišljanja stvarnosti.
Upisavši studije srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Meša je zakoračio u svijet koji će kasnije snažno oblikovati njegovo književno stvaralaštvo. Diplomirao je 1934. godine, a već tada je pokazivao odlučnost i nepokolebljiv karakter. Radio je kao profesor u Građanskoj školi i Realnoj gimnaziji u Tuzli sve do 1941. godine, ali i tada je već osjećao da sistem ne razumije senzibilitet umjetnika.
Neprilagođenost društvu bila je Mešina konstanta. U svijetu gdje su mnogi žudjeli za prihvatanjem, on je odbijao da se uklopi po svaku cijenu. Njegova supruga Daroslava Božić, kćerka generala Kraljevine Jugoslavije, često je govorila da je Meša bio “nepokolebljiv, tvrd, ali iskren”. Njegova upornost ga je činila nerazumljivim u Bosni, ali Daroslava ga je pratila bez pogovora, iskreno i odano, čak i kad su mnogi okrenuli leđa.
Njihova ljubav nije bila samo bračna, već i idejna i emotivna povezanost. Pesma “Ko promaši ljubav, promašio je život” često se vezuje upravo za njihov odnos – kao izraz dubokih osjećanja koje je Meša gajio prema Daroslavi. Ta ljubav bila je njegova sigurna luka, ali i inspiracija za mnoga djela.
Ipak, društvo ga nikada nije u potpunosti prihvatilo. Odlazak iz Sarajeva prošao je gotovo nezapaženo, a pojedine kritike su sarkastično poručile da su “ostali bez Savića i Repčića, pa mogu i bez Selimovića”. To nije bila samo ironija, već odraz ambijenta u kojem je Meša stvarao – ambijenta u kojem originalnost često biva kažnjena. Identitet kao pobuna i istina
Jedan od ključnih trenutaka u njegovom životu dogodio se na Književnom kutku u Zagrebu, kada mu je postavljeno provokativno pitanje: “Zašto se vi, Mehmede Selimoviću, od oca Alije i majke Paše, osjećate kao Srbin?” Umjesto burne reakcije, Meša je odgovorio staloženo, a njegove riječi odjekuju i danas:
“Do 1941. sam se osjećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to.”
Te riječi nisu bile samo odgovor, već i manifest jednog identiteta, proživljenog kroz tragedije rata, slomove ideala i borbu za istinu. Meša nije krio svoje porijeklo – znao je ko je i odakle je, ali je jasno naglašavao svoju pripadnost srpskoj književnosti, ističući da je “Srbin slavno biti, ali i skupo”.
U svom testamentalnom pismu, još jednom je potvrdio svoje stavove, želeći da se ne zaboravi njegova književna i duhovna pripadnost. Nije dozvoljavao da ga dijele ni po vjeri ni po naciji, jer je znao da su ljudi veći od tih etiketa. To je bila njegova borba – da se ne bude ono što ti drugi kažu da jesi, nego ono što osjećaš da jesi.
Mešin život obilježen je i teškim ličnim gubicima. Najveća rana bio je gubitak brata Šefkije, koji je streljan 1944. godine. Bio je nevin, ali žrtvovan ideologiji koja nije marila za istinu. Meša nikada nije oprostio – ni partiji, ni svom rođenom bratu Tevfikovi, koji nije pokušao da spasi Šefkiju. Ta rana nikada nije zarasla.
Iz te tame nastalo je njegovo najpoznatije djelo – “Derviš i smrt”, koje je i književno i lično suočavanje sa gubitkom, sa sistemom, sa pitanjima pravde i smisla. Roman je bio njegov pokušaj da pruži izvinjenje, oprost i razumijevanje, i prema sebi i prema bratu.
Prije Daroslave, Meša je bio u braku sa Desom Đorđić, profesorkom fizičkog, s kojom je imao ćerku Slobodnaku. Ipak, kada je sreo Daroslavu, rodila se ljubav koja je sve promijenila. Ta veza izazvala je skandal – partija je smatrala Mešu nemoralnim, a mnogi su ga osudili zbog “neiskrenosti”.
Ipak, on i Daroslava nisu posustali. Bili su spremni da se bore za svoju ljubav, čak i kada su ostali bez podrške. Zajedno su dobili dvije ćerke, a njihova zajednica postala je utočište i potvrda da prava ljubav ne traži dozvolu okoline.
11. jula 1982. godine, dok je gledao fudbalsku utakmicu, Meša je u Beogradu preminuo u 72. godini života. Pored njega je bila njegova vječna saputnica, Darka, tiha i snažna, kao i kroz čitav njihov život. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana, iako su vlasti tražile da njegovi posmrtni ostaci budu prebačeni u Sarajevo – želja koja nikada nije ispunjena.
I u smrti, kao i u životu, Meša je ostao između svetova, između ljubavi i nesporazuma, između priznanja i tišine.
Meša Selimović nije bio samo pisac – bio je glas savjesti, čovjek koji je hrabro hodao po ivici između ličnog bola i javne riječi. Njegov život bio je pun kontradikcija, ali u tim kontradikcijama leži i njegova najveća istina.
Njegova djela i danas su svjetionici za one koji traže smisao u haosu, a njegova borba za identitet, ljubav i pravdu ostaje primjer kako se može ostati čovjek i onda kada se sve čini protiv tebe.
Meša nije pripadao samo jednom narodu, jednoj ideologiji, ni jednoj etiketi. On je pripadao istini.
