Danas smo odlučili pisati o poznatom piscu iz Bosne i Hercegovine, Meši Selimoviću. Tačnije, pisat ćemo o jednoj zanimljivoj životnoj priči.
Kad se priča o Meši Selimoviću, ne može se a da se ne krene iz samog srca naroda, iz naroda koji pamti i osjeća, jer Meša nije bio samo književnik – bio je savjest svog vremena. Rođen u jednom vremenu koje je tutnjalo kao rijeka poslije velikih kiša, njegov život i stvaralaštvo protkani su traganjem za istinom, borbom sa identitetom, bolom koji ne prolazi i riječima koje liječe. Taj tihi, staloženi čovjek, koji je sve nosio u sebi, ostavio nam je književno blago što i danas treperi pod prstima čitaoca kao rana koja još nije zarasla. Ovaj tekst pokušava da uhvati njegov duh, da ga prevede u naše riječi, da ga učini bliskim kao rođaka kojeg svi znamo.
Rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Meša Selimović odrastao je u sredini koja je od malih nogu budila svijest o složenosti identiteta. Ulice tog grada bile su kao otvorena knjiga – na svakoj stranici druga vjera, drugo prezime, drugo mišljenje. Upravo ta multikulturalna sredina oblikovala je njegov unutrašnji svijet, davala mu dubinu i širinu, ali i postavila večita pitanja – ko sam ja? čiji sam ja? kome pripadam?
Njegov književni i filozofski duh rađao se tiho, ali postojano. Nakon osnovne škole i gimnazije u Tuzli, upisuje Filozofski fakultet u Beogradu, gdje studira srpsko-hrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tu se već u mladim godinama pokazuje njegova sposobnost da misli dublje od drugih, da u jeziku traži smisao, a u književnosti utočište. Diplomirao je 1934. godine i odmah započeo rad kao profesor, ali se brzo suočava sa nerazumijevanjem institucija prema duši umjetnika.
Bio je, kako bi danas rekli, “težak za sistem”. Neprilagođenost je bila njegovo prirodno stanje. Nije volio laži, nije znao za kompromise. U vremenu kada su se svi trudili da se uklope, on je hrabro stajao po strani. Njegova supruga Daroslava Božić, kćerka generala Kraljevine Jugoslavije, često je govorila da je Meša bio tvrd, nepokolebljiv, ali istinski pošten. Njihova ljubav nije bila obična – bila je savez duša, snaga u tišini, i jedna od rijetkih konstanti u njegovom burnom životu.
Kao i svi oni koji su više osjećali nego što su govorili, Meša je često ostajao neshvaćen. Sarajevo, grad u kojem je proveo značajan dio života, nije mu oprostilo odlazak. Društvo ga nikada nije potpuno prihvatilo, a njegov izbor da javno istakne svoj srpski identitet izazvao je oštre komentare i tiho odbacivanje.
Jedan od najvažnijih trenutaka u njegovom životu desio se u Zagrebu, kada mu je postavljeno direktno pitanje:
“Zašto se vi, Mehmede Selimoviću, od oca Alije i majke Paše, osjećate kao Srbin?”
Njegov odgovor ostao je zapamćen:
“Do 1941. sam se osjećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to.”
Ta rečenica nije bila samo stav – bila je bolna istina jednog čovjeka koji je kroz krv, rat i izdaju došao do sebe. Nije to bila samo politička deklaracija. Bila je to lična, egzistencijalna odluka čovjeka koji više nije mogao da šuti pred sobom.
Najveći lom u njegovom životu bio je tragična smrt njegovog brata Šefkije, koji je 1944. godine streljan kao nevina žrtva partizanskog režima. To nije bila samo porodična tragedija – to je bila raskrsnica, rana koja se nikad nije zatvorila. Meša nikada nije oprostio. Ni vlastima, ni svom drugom bratu Tevfikovi, koji nije učinio ništa da ga spasi.
Iz te duboke rane nastaje njegovo najveće djelo – “Derviš i smrt”, roman koji nije samo priča, nego filozofska ispovijest, krik duše, optužnica protiv sistema i traženje oprosta u jednoj beskrajnoj potrazi za smislom. Kroz lik derviša Ahmeda Nurudina, Meša je rekao sve ono što je u njemu vrištalo – o strahu, nepravdi, smrti i nemogućnosti da se promijeni svijet.
Njegova lična priča obuhvata:
-
brak sa Desom Đorđić, profesorkom fizičkog, sa kojom je imao kćerku Slobodanku,
-
zatim susret sa Daroslavom, koji je označio početak prave ljubavi, bez obzira na protivljenja sistema,
-
njihovu zajedničku borbu kroz život, koja je urodila sa dvije kćerke i dugom, postojanom ljubavi.
Njegova smrt je bila tiha kao i on sam. 11. jula 1982. godine, dok je gledao utakmicu, zaspao je zauvijek. Pored njega je bila Daroslava – ona koja je bila uz njega kada su ga drugi napuštali. Iako su vlasti željele da bude sahranjen u Sarajevu, on je izabrao Beograd. Tamo je, kako je rekao, konačno našao mir.
Meša Selimović nije bio ni običan književnik, ni običan čovjek. Bio je moralni orijentir, duhovni kompas i hrabri mislilac u vremenu u kojem su ljudi šaptali da bi ostali živi. Njegova djela su kao ogledala – kad ih čitaš, vidiš sebe, svoj narod, svoje slabosti i snove.
Njegov život bio je između svjetova:
-
između istoka i zapada,
-
između vjere i razuma,
-
između ljubavi i osude,
-
između slave i samoće.
Ali ono što je najvažnije – ostao je vjernik u istinu. Čovjek koji je znao da istina boli, ali i da je to jedini put ka slobodi.
I baš zato – ostao je vječan.
