Posljednja supruga sultana Abdula po imenu Mušfika je odlučila provesti život donoseći odluke koje su djelovale mnogima kao nenormalne.
Kao djevojčica po imenu Ajše, stigla je u raskošne odaje dvorske palate, gdje je odgajana poput prave princeze. Okružena mahagonijskim namještajem, svilenim prekrivačima i sobama punim topline, pažnje i dvorskog reda, živjela je u svijetu u kojem svaka djevojčica imala tri lične sluškinje. Tu je učila čitati, svirati, vezivati zlatnim nitima i savladavati pravila dvorskog bontona. Za nju, svijet izvan zidina bio je tek nejasna i daleka priča.
Kada je napunila četrnaest godina, sultan Abdul Hamid II primijetio je njenu ljepotu – plavu kosu i plave oči – te je odlučio premjestiti je u svoju ličnu palatu. Tada je dobila ime Mušfika, što znači “saosjećajna”, ime koje je u potpunosti odgovaralo njenoj prirodi. Sa devetnaest godina, udala se za sultana, čovjeka dvadeset šest godina starijeg od nje, i postala njegova četvrta supruga, ali i ona koja će zauzeti posebno mjesto u njegovom srcu.
Mušfika je bila jedina žena koja je svakodnevno objedovala s Abdul Hamidom II, dok su ostale žene harema viđale sultana samo na njegov poziv. Provela je mnoge sate u njegovim privatnim odajama, dijeleći s njim i razgovore i tišinu. Ipak, život u haremu imao je svoju cijenu – luksuz je bio praćen zatvorenošću, a sultanova ljubomora i sumnjičavost značile su da čak ni muške sluge nisu smjele pogledati njegove žene.
Ubrzo nakon vjenčanja, Mušfika je rodila kćerku Ajšu. Sultan joj je priredio život u obilju, ali iza tih zidova postojala je svijest o ograničenoj slobodi. Mušfika je svoje dane ispunjavala rukotvorinama, učenjem Kur’ana i dvorskim obavezama, ostajući vjerna supruga i brižna majka.
Godine 1909. sve se promijenilo. Mladi Turci izveli su puč kojim je Abdul Hamid II svrgnut s prijestolja. Mušfika je napustila palatu i pošla u izgnanstvo sa suprugom, posvećena brizi o njemu i njihovoj kćerki. U tim teškim danima pokazala je izuzetnu hrabrost – provjeravala je svaki njegov obrok i piće kako bi bila sigurna da mu niko ne želi nauditi. Po povratku u Istanbul, smjestili su ih u kućni pritvor u palati Bejlerbeji, gdje su živjeli izolovani, daleko od nekadašnjeg sjaja.
Nakon sultanove smrti 1918. godine, Mušfika se suočila s naglim padom u siromaštvo. Godine 1924., kada je nova vlast proglasila progon osmanske dinastije, odlučila je ostati u Turskoj, iako je njena kćerka Ajše otišla u Francusku. Iako ju je Ajše više puta pozivala u Pariz, Mušfika je odbijala, vjerujući da bi njen pokojni suprug bio ljubomoran na njen susret s drugim muškarcima.
U narednim decenijama živjela je u potpunoj samoći, povučena u skromnu kuću u četvrti Serendžibej.
- Nije željela napustiti zemlju koju je voljela.
- Primala je državnu pomoć od 200 lira mjesečno, što nije bilo dovoljno za dostojanstven život.
- Ostatak vremena provodila je u tišini i sjećanjima.
Tek 1952. godine, nakon što se Ajše vratila u Tursku, majka i kćerka su mogle provesti nekoliko godina zajedno. To je za Mušfiku bio posljednji period istinske bliskosti i porodične topline. Nažalost, 1960. Ajše je preminula, a gubitak jedinog djeteta bio je udarac od kojeg se nikada nije oporavila. Već naredne godine, Mušfika je umrla od upale pluća.
Njen život, od luksuznog djetinjstva u palati, preko položaja voljene supruge sultana, pa do godina siromaštva i samoće, bio je priča o ljubavi, odanosti i žrtvi. Mogla je izabrati lakši put – otići iz zemlje, započeti novi život, prihvatiti udobnost umjesto odricanja – ali to nije bila ona. Do kraja je ostala vjerna svom imenu i uspomeni na čovjeka kojeg je voljela.
Mušfika je u istoriji ostala zapamćena ne samo kao žena sultana Abdul Hamida II, već kao primjer dosljednosti i nepokolebljive odanosti. Iako je njena priča ispunjena tugom, ona je i svjedočanstvo o tome da istinska odanost nadilazi vrijeme, okolnosti i ličnu korist. U svojoj tišini i povučenosti, živjela je prema vlastitim pravilima – i upravo zbog toga njen lik ostaje upečatljiv dio turske prošlosti.
