Danas ćemo pisati o ispovijesti jedne djevojke koja je doživjela jednu nesvakidašnju situaciju, a o čemu se radi možete da pročitate u nastavku.
Osam godina zaredom ključevi su škljocali u istoj bravi. Mala garsonjera s bijelim zidovima, mirisom starog namještaja i tihom ženom koja je živjela iznad mene – teta Nada, moja stanodavka. Nikada nismo bile bliske, ali naš odnos je bio korektan, pun poštovanja i nenametljivosti.
Svakog prvog u mjesecu slala bih joj kratku poruku:
“Teta Nado, dođite na kafu.”
Uvijek bi se odazvala. Nikada nije ulazila u stan da nešto provjerava, nikada nije bila od onih gazdarica koje njuškaju po ladicama i pronalaze mane. S druge strane, ja sam se trudila da stan uvijek bude besprijekorno čist kada je pozovem. Tih nekoliko minuta koje bismo provele uz šolju domaće kafe bile su dovoljno da razmijenimo nekoliko općih rečenica i osjetimo neku suptilnu bliskost. Bila sam zahvalna jer nikada nije pravila probleme, niti postavljala neprijatna pitanja.
Ako bi se desio kvar, poput curenja bojlera, obavještavala bih je odmah i zajedno bismo rješavale problem diskretno i brzo. Uvijek je slala majstore, trudila se da sve bude u redu. Jednom prilikom, dok sam bila na odmoru, zamijenila je stari frižider novim. Kada sam se vratila, stan je bio čist kao suza, bez traga da su majstori uopšte boravili u njemu. U kuhinji me dočekala nova, bijela grdosija umjesto starog, oronulog frižidera.
Ali, vrijeme ide dalje. Dobila sam bolju poslovnu priliku, slučajno na drugom kraju grada. Sve češće sam se žalila kolegici na dug put do kancelarije, a ona je jednom upitala:
“Zašto se ne preseliš?”
- To pitanje me zateklo, ali me natjeralo na razmišljanje.
- Počela sam gledati stanove bliže poslu.
- Oduševilo me je što sam za istu cijenu mogla dobiti znatno prostraniji stan.
Garsonjera je bila dovoljna svih ovih godina, ali sada sam osjetila da je vrijeme za promjenu. Tog jutra, 6. aprila, napisala sam poruku:
“Teta Nado, morat ću da se preselim. Našla sam stan bliže novom poslu. Hvala Vam za sve ove divne godine. Dolazim prvog da Vam vratim ključeve i preuzmem depozit.”
Poruka je odmah bila pročitana, ali odgovora nije bilo. Cijeli dan sam provjeravala telefon, sumnjajući da mi je možda nešto promaklo. Kasnije tog dana stigla je poruka koja me ostavila bez riječi:
“Depozit ne možeš da dobiješ. Ima oštećenja.”
Šokirala sam se. Kakva oštećenja? Sve je bilo na svom mjestu. Čak sam mjesec dana ranije, o svom trošku, angažovala majstora da okreči stan, želeći da ga ostavim u najboljem mogućem stanju. Ton poruke bio je hladan, neprijatan. Sve te godine zajedničke kafe i korektnog odnosa — kao da nisu postojale.
Imala sam osjećaj da se teta Nada uvrijedila zbog moje odluke da se preselim. Kao da sam prekršila neko nepisano pravilo. Shvatila sam da ljudi teško prihvataju promjene, naročito kada gube ono na šta su navikli. Možda joj je moja stanarina bila siguran prihod, a ja idealna podstanarka — uredna, tiha, pažljiva prema stanu. A možda je jednostavno odlučila da zadrži depozit jer vjeruje da može.
- Nisam imala namjeru da joj poklonim 300 eura.
- Pokušala sam razgovarati s njom, predložiti još jednu kafu, ali odbila je.
- Shvatila sam da nemam izbora osim da potražim pravnu pomoć.
Jer imam pravo da se preselim i pravo na svoj novac, a ona nema pravo da me uskraćuje i ucjenjuje.
Boli me način na koji je sve završilo. Možda sam bila naivna vjerujući da godine korektnog odnosa nešto znače. Ali, izgleda da kada je novac u pitanju, ljudi zaborave na zajedničke trenutke i odnosi postaju sekundarni. Taj osjećaj gorčine teško je skinuti s duše.
