U današnjem članku ćemo pisati o Zoranu Kaleziću koji je u posljednjim danima života vodio opaku bitku sa teškom bolešću. Vjerovao je čvrsto da je ljubav, koju je sve vrijeme dobijao, bila ključna kako izašao kao pobjedni u borbi protiv raka pluća.
Zoran Kalezić, poznati narodni pjevač, suočio se s najtežom borbom svog života nakon što mu je dijagnosticiran rak pluća. U trenutku kad se mnogi odluče za invazivne terapije, Zoran je donio hrabru odluku – odbio je operaciju, kemoterapiju i zračenje, izabravši drugačiji put. Do samog kraja zadržao je dostojanstvo, vjerujući u vlastitu unutarnju snagu i otpornost. Njegovo srce, ipak, nije izdržalo posljedice bolesti i 4. siječnja, u 73. godini života, preminuo je.
Tijekom cijelog tog razdoblja uz njega je bila njegova vjerni životna partnerica Irena, žena koja mu je bila oslonac i podrška u najtežim danima. Njihova ljubav bila je neobična i duboka – vjenčali su se kad je Zoran imao 67, a Irena 53 godine. Ta povezanost trajala je do posljednjih trenutaka njegova života, ispunjena međusobnim poštovanjem i predanošću.
Unatoč teškoj dijagnozi, Zoran se nije predavao. Vjerovao je u moć duha i optimizam, čak i kada je bolest odmicala. Nije gubio nadu i čvrsto je vjerovao u vlastitu pobjedu. U jednoj od svojih posljednjih izjava govorio je o tome kako bi, da je drugačije odlučio, možda proveo zadnje dane u nekoj stranoj zemlji, pod tuđim pogledima. No, on je želio ostati ovdje, među svojima, gdje je uvijek pripadao.
Zoran je imao posebnu vezu s Tomom Zdravkovićem, legendom narodne glazbe. Njihovo prijateljstvo bilo je toliko snažno da je Toma postao i njegov kum. Kada je Zoran doznao za bolest, govorio je da će uskoro opet biti s njim – ponovno okupljanje prijatelja činilo mu se kao nešto neizbježno. Ipak, prije tog konačnog susreta, imao je još jedan cilj – nastupiti još jednom, pred svojom publikom. Posebno se radovao koncertu u Domu sindikata, gdje su pjesme i melodije donosile smisao i spokoj.
- Taj nastup bio je iznimno emotivan. Tijekom pjesme, suze su mu tekle niz lice, a publika je osjećala svu dubinu njegove poruke. Na pozornici su mu se pridružili glazbeni velikani: Tozovac, Cune, Lepa Lukić, Mika Antić, Zoki Radmilović i Silvana Armenulić. Zajedno su tvorili generaciju umjetnika bez zavisti i sujete, povezanu iskrenom ljubavlju prema glazbi. Posebno mjesto među njima imala je Silvana, koja je Zorana podržala u počecima karijere, pruživši mu ruku kad mu je bila najpotrebnija. Iz te podrške razvilo se snažno prijateljstvo, puno poštovanja i zahvalnosti.
Jedna od Zoranovih najpoznatijih pjesama, “Onoj ženi koje više nema”, svojevrsna je posveta Silvani, ženi čiji je utjecaj na narodnu glazbu bio nemjerljiv. Pjesma je nastala na poseban način, iznutra, iz osjećaja koji su ga povezivali s prošlošću i ljudima koji su je činili.
Zoran je iza sebe ostavio i sina Filipa, koji živi i radi u Chicagu. Filip nije mogao prisustvovati očevu sprovodu, što mu je teško palo. Želja da se oprosti bila je snažna, ali životne okolnosti i obveze u Americi to su mu onemogućile. Ipak, odlučan je u tome da će prvom prilikom otputovati u Crnu Goru i posjetiti očev grob kako bi mu odao počast. Kulturne razlike između američkih i balkanskih običaja u vezi sa smrću dodatno su otežale njegov osjećaj gubitka.
- Prema bliskim izvorima, Zoran je bio nepokolebljiv saveznik svom sinu u svim životnim izazovima. Filip je na svom Facebook profilu podijelio emotivnu poruku, zahvalivši ocu što je bio uz njega i kao roditelj i kao umjetnik. Istaknuo je kako je Zoran ostao vjeran sebi i glazbi do kraja, nikada ne pristajući na kompromise koji bi ugrozili njegovu čast. Napisao je da vjeruje kako je njegov otac sada u sigurnim rukama, na mjestu mira, gdje može pronaći spokoj koji je zaslužio.
Zoran Kalezić napustio je svijet, ali ostavio je neizbrisiv trag u glazbi, kulturi i srcima ljudi koji su ga voljeli. Njegova borba, ljubav i umjetnost zauvijek će ostati u sjećanju generacija koje su imale sreću čuti njegov glas i osjetiti njegovu prisutnost.
