Zorica Karanović je poznata doktorica socijalne psihologije o kojoj smo odlučili pisati u današnjem članku. Ona smatra da je put njenog ozdravljenja bio kako vjera u Boga tako i vjerovanje medicini.
Za Zoricu Karanović, doktorku socijalne psihologije, književnicu i novinarku, priča o ozdravljenju nikada nije bila jednostavna niti jednoznačna. Nije se svodila na jedan događaj ili jedan faktor, već na složeni splet lične volje, vere i medicine. Upravo ta kombinacija, spoj duhovnog i naučnog, pokazala se presudnom u njenoj višegodišnjoj borbi s bolešću koja je dugo ostajala neobjašnjena.
Prvi simptomi javili su se prije osam godina. Odjednom je počela da gubi kilograme, stalno je osjećala mučninu, povraćala i gubila apetit. Umor je postajao svakodnevnica, a odgovora nije bilo. Obišla je brojne lekare – čak pet različitih specijalista – ali niko nije uspio postaviti pravu dijagnozu. Sama je to razdoblje nazvala životom u „medicinskoj magli“: simptomi su postojali, ali objašnjenja nije bilo. Čak je i njena porodica počela vjerovati da joj se bliži kraj, razmišljajući o spomeniku. Ipak, majčina vera bila je nepokolebljiva: ponavljala je da će Zorica živeti. Te riječi su joj ostale duboko urezane i postale su izvor nade u najmračnijim trenucima.
Suočena s mogućnošću da joj je ostalo malo vremena, zamolila je majku da je odvede na Zlatibor, mjesto koje joj je uvijek donosilo mir. U jednom apartmanu, obavijena ćebetom, borila se s hladnoćom i iscrpljenošću. Upravo tamo upoznala je čoveka koji će promeniti tok njenog života – Aleksandra Pavlovića, potpukovnika u penziji. Vraćao se iz manastira Dubrava i kada je ugledao Zoricu, pitao ju je od čega boluje. Ona nije imala odgovor. Tada joj je rekao rečenicu koja je preokrenula njen put: „Spakujte se, sutra u deset dolazim po vas. Vodim vas na jedno mesto.“
Iako iscrpljena, odlučila je da ga posluša. Put ih je vodio kroz veličanstveni kanjon reke Uvac sve do manastira Dubrava. Tamo su je dočekali iguman Danilo i mati Teodora. Ispovedila se i nad njom je pročitana molitva. Sutradan se probudila s osjećajem da je nova osoba. Kao psiholog, dobro je znala mehanizme autosugestije, ali je istovremeno vjerovala da postoji i nešto iznad nauke. Za nju vera i medicina nikada nisu bili neprijatelji – bili su povezani svetovi.
Povratak u Beograd donio je presudno otkriće. Njena majka je u razgovoru s apotekarkom opisala simptome, a žena je odmah posumnjala na helikobakteriju. Testiranje je potvrdilo sumnje – rezultati su bili toliko loši da je bilo pravo čudo što je Zorica još bila živa. Nakon terapije antibioticima, stanje joj se počelo naglo popravljati. To je bio prvi pravi medicinski dokaz da njena bolest ima jasno objašnjenje i rješenje.
Ali Zorica nije željela stati na fizičkom izlečenju. Željela je povratiti i svoju spoljašnju energiju i snagu. Na kozmetičkom tretmanu čula je za manastir Tumane i igumana Dimitrija, za kojeg se vjerovalo da pomaže ljudima u nevolji. Istog dana, dok je večerala s majkom, na televiziji se pojavio upravo otac Dimitrije. I emisija se ponovila sutradan ujutro. To je doživjela kao znak i odlučila: „Idemo u Tumane.“
U manastiru je ugledala igumana kako prodaje sveće. Prišla mu je i zamolila ga za pomoć. On joj je odgovorio: „Molitva je tvoja pomoć.“ Zatim se pomolio nad moštima Svetog Jakova Tumanskog. Od tog trenutka, kako priznaje, njen život je krenuo nabolje. Nova vrata počela su da se otvaraju, pružale su joj se prilike koje ranije nisu postojale, a ona je sve više osjećala da joj se život vraća.
- Vera joj je dala unutrašnju snagu i nadu.
- Medicina joj je pružila dijagnozu i terapiju.
- Zajedno su stvorili uslove za potpun oporavak.
Kroz cijelo iskustvo Zorica je naučila važnu lekciju: ozdravljenje nikada nije posljedica samo jednog faktora. Ono je spoj različitih sila – i duhovnih i fizičkih. Zato jasno poručuje: „Ne verujem ni samo u veru, ni samo u nauku. Verujem u njihovu povezanost.“ U njenim očima, vera i medicina nisu suprotnici, već saveznici.
Danas stoji kao živi dokaz da je upravo taj spoj omogućio njen povratak u život. Njena ispovest podsjeća da se u trenucima slabosti i nemoći ne smijemo osloniti samo na jedan izvor nade – već pronaći ravnotežu između onoga što nas hrani iznutra i onoga što nam pruža moderna medicina.
